subota, svibanj 21, 2011
Kad učite od nekoga, imajte na umu njegovo zaleđe i pitajte se odgovara li mentalitet vašeg učitelja (i njegove vještine) vašem mentalitetu.Ako npr. učite vojno-policijski agresivnu vještinu, pitajte se odgovara li vam taj pristup ili samo ponavljate tehnike, bez pravog uvjerenja da biste ih ikada mogli primijeniti. Pitajte se jeste li samo blijede kopije svojih učitelja, ili radite na tome da postanete original.
Postoje mnoge vještine i nisu sve za svakoga - neke su "tvrđe" i zahtjevaju snagu, neke su "mekše" i više polažu na fleksibilnost. Svima je zajedničko to da iziskuju rad i predanost. Na vama je da procijenite u kojoj vještini bi se mogli pronaći, jer od treniranja nečega što vam ne leži (po "glavom kroz zid" principu), ne možete imati stvarne koristi.
Ako vam neki učitelj tvrdi kako je njegova vještina super učinkovita, to možda i jest istina, ali znajte da je učinkovita prije svega za njega -pa vi morate sami odrediti koliko joj se želite prilagoditi. Kao i svaka vještina, tako se razvija i moj Borbeni koncept (Bo.K.) - kao slika i prilika svojeg tvorca.
Za primjer o ovoj temi uzeo sam instrukcijski video "Bas Rutten's Lethal Self-Defense System" iz 2003. godine.
Prije svega, svaka pohvala Basovoj političkoj NEKOREKTNOSTI - frajer pokazuje samoobranu na iskren "napao te, sad ga zauzvrat polomi" način.Tu nećete naći mlitave tehnike, već samo kažnjavanje i bol.
Bas Rutten je cool faca, mrga u odličnoj kondi, bivši izbacivač sa godinama iskustva u mješovitim borilačkim vještinama, te tvrdi da su njegove prikazane tehnike isprobane i da funkcioniraju u realnim situacijama. Uvjerljiv mu je nastup i to sve lijepo zvuči (tko bi mu se uopće usudio proturiječiti :), međutim...
Obratimo pažnju na Basovo zaleđe - on je odlično utreniran i vjerujem da bi u realnom fajtu uspio "prodati" većinu tehnika koje je prikazao, ali upravo zbog njegove utreniranosti ga morate uzeti sa malom zadrškom.Samoobrana koja se bazira na frajerštini, snazi i kondi nije za svakoga.Mnoge tehnike koje Bas pokazuje su preuzete iz sportskih vještina i preteške su za izvesti prosječnom "civilu". Smatram da su neke od njih potpuno neprikladne samoobrani.
Tokom učenja, morate se zapitati možete li se dovesti sa svojim učiteljem na bar otprilike istu valnu dužinu. Od svakog možemo nešto korisno naučiti, ali zamislite primjer gdje se nekakav "knjiški moljac" odluči za poduku kod tipa koji je stari ulični fajter, sa hrpom tuča izasebe - može li se taj "moljac" dovoljno prilagoditi takvoj vrsti borbe ida li mu je to uopće pametno?
Svakako da se morate djelomično prilagoditi vještini koju trenirate, ali samo djelomično - ili postajete kopija drugih i gubite sebe. Važno jeda vještinu također prilagodite sebi, ali oprez - pri tome si ne smijete dozvoliti gubitak skromnosti ("ja sam najpametniji!") i početi od vještine raditi što vam se sprdne. Kao i uvijek, rješenje je u balansu između dvije krajnosti.
Basov instrakšnl video je ipak korisni materijal sa mnogim dobrimsavjetima i detaljima. Povrh toga, ovaj video nije nimalo suhoparan, kaomnogi slični iste tematike, pa može biti zabavan za gledanje i osobamakoje fajt baš i ne zanima. Sve u svemu, topla preporuka (i ponavljam,uvijek preispitujte)!
subota, svibanj 7, 2011
Prije svega, opet ponavljam kako je najbolja samoobrana zapravo prevencija - odgovoran, svjesan te savjesan život. Također, ako dođe do frke, preporučljiviji od krvožednosti su dobra konda i tenisice(u službi "taktičkog povlačenja", poznatog i pod nazivom "bijeg" :).
Da ne bi bilo zabune, ovdje vam nisam sugerirao da razvijate mentalitet bjegunca i gubitnika (bijeg je nekad besmislen, a nekad nemoguć). Ona preventiva, spomenuta na početku, obavezno treba sadržavati samorazvojne metode koje će od vas učiniti osobu koja se spremna u svakom momentu suočiti s bilo kakvim problemom, no koja se nasilju odaje tek u krajnjoj nuždi.
Borbeno umijeće treba biti samo naša zadnja rezerva, a spomenuta svjesnost i savjesnost bi nam trebale govoriti kada se tom rezervom možemo i poslužiti. No pazite, kad jednom krenete u akciju sav obzir se odbacuje i treba vas zanimati isključivo pobjeda.
Borba u samoobrani ne znači odmjeravati snage, već znači boriti se za život, bez zadrški, sa potpunom spremnošću da učinimo baš sve kako bi pobijedili. Baš sve. Tu nema mjesta za čast i obzir, za regule kojima nas uči civilizirano društvo. Zato toliko zagovaram preventivu - odgovoran život koji ste vodili do sukoba daje vam pravo u sebi osloboditi monstruma kad sukob počne.U realnosti, borba ne može imati veze ni sa zakonskim propisima, jer kad smo ugroženi, napad je najbolja obrana. Tada udaramo prvi i potežemo najjači adut, jer akcija je baš uvijek brža od reakcije. Čekanje na tuđi udarac, pa blokiranje i uzvraćanje, jest luksuz koji si mogu dopustiti samo vlasnici nadljudski brzih refleksa (a čini mi se da, van filmova, takvih mahera i nema baš puno).
Kada shvatimo da je u trenucima ugroze sasvim u redu odbaciti moralne kočnice te postati životinja, samoobrana može postati vrlo jednostavna. Napadača počinjemo gledati kao hrpu meta, kao opasan no sasvim rješiv problem. A bit je u tome da ga riješimo što brže i efikasnije, što često podrazumjeva nemilosrdan i brutalan pristup - a takav tretman zaslužuju svi koji si daju pravo ugrožavati nam život i sigurnost.Ekvilajzeri - "tko tebe kamenom, ti njega buzdovanom"U realnoj samoobrani uvijek se poteže najjače oružje i nastoji se biti agresivniji od napadača. Razlog tome je izjednačavanje potencijala, jer napadač je već u samom startu u velikoj prednosti nad nama - ima nasilnu namjeru i u agresivnoj je akciji. Na nama je da reagiramo (ako smo zatečeni i nismo uspjeli djelovati preventivno) i uzvratimo, pa zato moramo ići preko sto posto, u overkill.
Ponavljam, tu nije riječ o "ko je veći dasa" odmjeravanju - u realnosti vam nikada nije cilj boriti se s jačim od sebe, pa ni sebi ravnim. Zanima vas samo boriti se protiv slabijeg protivnika. To znači da si stvarate prednost na sve zamislive i raspoložive načine.
Pri tome se koriste sva dostupna pomagala/ekvilajzeri (grozan iskrivljeni anglizam, no spretniji od "izjednačitelja"). Ta pomagala mogu biti bilo što - od sredstva baš namijenjenih samoobrani (npr. suzavac-sprej), preko bilo čega priručnog čime možemo gađati ili udariti napadača, pa sve do predmeta za stvaranje distance i barijere (tko nas ne može doseći, ne može nas ni povrijediti).
Bilo koji ekvilajzer je dobro došao, no sve to mora biti tek bonus bez kojeg možemo. Vaš pobjednički duh (odlučnost i namjera) će vam donijeti pobjedu, a ne pomagala.
Svjesnost je temelj na kojem prvo treba poraditi (pisao sam već o tome) pa zatim nastaviti razvijati vlastite potencijale, umijeća i mogućnosti - koji nam onda grade pravo (a ne, tako često prisutno, lažno) samopouzdanje. Svi možemo više no što mislimo, samo što nam ponekad treba noga u dupe da to shvatimo.
srijeda, travanj 20, 2011
Omalovažavati bilo koju ("tuđu") vještinu je glupo - pogotovo one koje ne razumijemo. Ako se potrudimo, iz svake od njh možemo puno naučiti. No, prvo valja shvatiti što one nude a što nama treba. Nije svejedno ako se želimo baviti rekreativnim ili profi sportom, proučavanjem ratničke tradicije neke stare kulture ili samoobranom. Ono za što nemam poštovanja su učitelji koji prodaju "muda pod bubrege" pa svoje učenike dovode u opasnost ne upozoravajući ih čemu je njihova vještina primjerena. Takvo varanje i samozavaravanje može biti izuzetno opasno u trenucima stvarnog napada.Ako instruktor ili učitelj polaznicima nudi realnu samoobranu, a pri tom ih uči tehnike primjerene sportskom borilištu (gdje se koriste rekviziti kojih na ulici nema - bandaže, rukavice, oklopi, kacige... ) ili ih uči borbenim stavovima koji su potpuno beskorisni u realnoj borbi, tada se radi o opasnom igranju sa životima vlastitih učenika - što je za svaku osudu.Moram se osvrnuti i na same polaznike treninga. Mnogi od njih kreću u borilačke (vrlo često sportske) vode kako bi mogli napumpavati vlastiti ego, pa jačaju mišiće te skupljaju titule i medalje. A kako ih vodi natjecanje s drugima, a ne sa samim sobom, napreduju samo izvana i pritom zaboravljaju na unutarnji, dublji samorazvoj. Kada netko uvijek želi biti prvi, bolji i jači od drugih, lako dolazi do zlouporabe vještine za ulično nasilje.Polaznici tradicionalnih vještina mogu isto promašiti pravu bit. Danas, u vrijeme ubrzanog ritma života, ljudi vole instant rješenja koja su često nekvalitetna. Kada sa željom za brzim napretkom (za stjecanjem pojaseva i rangova) takvi učenici krenu učiti vještinu koju su nekoć, tokom povijesti, članovi neke ratničke klase vježbali od ranog djetinjstva pa sve do kraja života, često vrlo brzo odustaju. Ili se odluče za neku od mnogih borilačkih organizacija gdje je ulaganje novca (česti seminari, polaganja pojaseva...) najveći kriterij u napretku. Tu se opet sve vrti oko hranjenja vlastitog ega.Izbaciti iz tradicionalnih vještina strpljivost za polaganim, ali temeljitim i kvalitetnim napretkom, uklanja smisao iz same vještine. Samo u originalnom obliku, iz korijena starih stoljećima, one nam mogu dati svo bogatstvo koje sadrže. Gdje potražiti taj originalan oblik već je druga priča.Znajte što želite - ako vam je cilj biti ubojit vojnik - učite od vojnika, ako hoćete biti razbijač - učite od razbijača, ako vam je želja biti produhovljen - idite među duhovnjake... I počnite respektirati tuđe načine i puteve.
petak, prosinac 17, 2010
Čak i kada se radi o priznatim i poznatim imenima, u bilo kojem polju, ne znači da vam treba zvučati pametno sve što kažu. I kod razvikanih borilačkih faca, uvijek budite bar malo skeptični i razmišljajte svojom glavom - prosijavajte sve prikazano gradivo. Zapamtite da neki ljudi uživaju u zvuku vlastitog glasa te da nekad govore samo da bi ih se čulo, da nude kvantitetu koja nije nužno potkrijepljena kvalitetom.Neki učitelji ne podučavaju gluposti svjesno, već samo indoktrinirano ponavljaju ono što su njima govorili njihovi učitelji - i pri tome su uvjereni da podučavaju "pravu stvar" (jer je nikada nisu preispitivali i uspoređivali s nečim drugim). Taj "nema boljeg od mojeg" stav vjerovatno ima temelj, osim u nemaštovitosti, i u strahu od toga da možda stvarno i postoji nešto bolje, pa ih on koči u daljem istraživanju - jer teško je priznati, nakon dugogodišnjeg treniranja, da nam matična vještina i nije najbolja na svijetu.Osjećaj (straho)poštovanja prema učiteljevom autoritetu i/ili stoljetnim korijenima vještine također je čimbenik koji neke ljude priječi da krenu u istraživanje novih područja. Mislim da je jako korisno osloboditi se takvih okova, jer vještine sa dugom tradicijom nas mogu naučiti mnogim vrijednostima, ali ne nužno i funkcionalnoj samoobrani (znam, teško je to za povjerovati, no tako je).Ne poštujem argument kako je neka vještina dobra za samoobranu samo zato jer potiče iz ratničkih epoha i nije stoljećima mijenjana. Sve što ne evoluira postaje relikt, a tako nešto vam na ulici neće spasiti život. Ako trenirate ratničku tradiciju, to ne znači i da ste sposobni za rat ili borbu - to samo znači da njegujete folklor neke stare kulture.U samoobrani nema mjesta mentalnom stavu koji više drži do forme, regula i dogmi unutar neke vještine (repovi koji se vuku stoljećima i koji samo zatiru funkcionalnost) nego do učinkovitosti.Temelj kvalitetnog učenja je da stalno tražite još, da vas zanima svačiji pogled na određenu temu i da se ne zadovoljite polovičnim i bezveznim rješenjima. Promišljanjem i zdravom kritičnošću možete iz mase izdvojiti kvalitetu.Još je važnije da vas u potrazi za znanjem ne zaustavi niti verzija istine koja vam trenutno zvuči zadovoljavajuće. Ono što nam danas zvuči istinito ne mora tako zvučati i sutra - sve ovisi o stupnju znanja koje imamo. Znači, i kada ste zadovoljni, ne budite zadovoljni :).Kroz iskustvo u borilačkim vještinama, shvatio sam da u nijednoj pojedinačno neću naći sve što mi treba. Ono što je pogrešno u jednoj vještini pravilno je u drugoj, a razni majstori imaju razne odgovore na ista pitanja. Na pojedincu je da odluči, na osnovi svojih potreba, mogućnosti i trenutnog znanja, koji mu je odgovor dovoljno logičan i dobar.Važno je stalno biti u potrazi, te ujedno izbjeći da nas tuđe dogme otupe. U potrazi za znanjem korisno je uvijek ostati dovoljno otvorenog uma, neopterećenog predrasudama - tako da se nešto korisno može izvući i na mjestima koja ne obiluju kvalitetom.
ponedjeljak, rujan 27, 2010
Jedan sam dan sjedio s prijateljicom na kavi i malo joj pričao o treninzima (pitala me kurtoazije radi, jer ju sve skupa previša i ne zanima). U času kada sam pažnju usmjerio prema sms-u i mobitelu, otvorenim me dlanom lijepo pljusnula preko čela. Zbunjeno sam je gledao kako mi se smije uz opaske tipa: "Ma da, kakva ti je to vještina, kakav si ti to majstor (nisam uopće, tvrdim ja), što nisi blokirao, gdje ti je šesto čulo...". Nakon prvotnog čuđenja počeo sam se i ja smijati - i to ne samo bedastoj situaciji, već i tome kakvu percepciju o borilačkim vještinama imaju laici (ali nažalost i mnogi praktikanti vještina).To famozno šesto čulo, tj. razvijanje osjeta tuđe ubilačke namjere, stvarno postoji u nekim borilačkim vještinama. Neki ljudi takvu percepciju razviju prije, neki kasnije, neki nikada, a neki je imaju mada nisu ništa trenirali. Razvili šesto čulo ili ne, ono vam ipak ne garantira nepobjedivost.Također je činjenica da su takva znanja uvijek rezervirana za mali broj vrlo ustrajnih i predanih ljudi, pa nemojte odmah tražiti nekakve ubrzane tečajeve. Za one sa dovoljno odlučnosti i volje postoji više metoda (vezanih i nevezanih za borilačke vještine) za razvijanje i širenje percepcije - pa je na svakome da se oko toga sam potrudi. Btw, osobno još nisam imao priliku učiti bilo što slično a vjerodostojno, mada me tema vrlo zanima.Dok se još morate zadovoljiti sa postojećih pet čula, korisno je živjeti sa "uključenom" svijesti o svojoj okolini. Tu se ne radi o paranoji ili "nabrijanosti", već jednostavno o tome da uvijek znate kakva je situacija oko vas - a to nećete moći ako svijetom idete odsutni, gledajući u pod, zadubljeni u svoje misli, sa slušalicama u ušima i rukama u džepovima. Navedeni detalji opisuju potencijalnu žrtvu, jer grabežljivci rjeđe napadaju osobe samosvjesnog i odlučnog izgleda, koje ostavlja dojam da bi mogle uzvratiti.Biti svjestan okoline korisno je u bilo kojoj situaciji - npr. u prometu (bilo kao vozač ili pješak), krečući se potencijalno opasnim mjestima (mračne ulice noću) ili se jednostavno švercajući u tramvaju :). Smatram da je svjesnost sastavni dio samoobrane i da je zapravo važnija od borilačkog umijeća - jer ako ste na vrijeme uočili opasnost i izbjegli je, fizički dio vam i ne treba.Takvo stanje uma bi trebalo biti stalno, a to se mora vježbati dok ne postane potpuno prirodno - krajnji rezultat su toliko izoštrena čula da zapravo postanete ponosnim vlasnikom i tog famoznog, šestog. Navodno da postoji razvijanje percepcije do tih razmjera da možete osjetiti i opasnost bez napadačeve ubilačke namjere (po toj logici trebao sam na vrijeme blokirati onu pljusku s početka teksta), zatim opasnost na daljinu (korisno protiv zasjeda ili snajperista), pa čak i opasnost od neživih predmata (ako vam npr, sa nekog prozora tegla cvijeća pada na glavu :).Sve to zvuči fantastično i nevjerovatno, ali mislim da je uz jaku predanost i moguće. Kako bilo, za raspravljanje o ezoteriji u borilačkim vještinama ima puno pozvanijih od mene. Činjenica je da su ljudi u davnoj, primordijalnoj prošlosti načinom života bili puno sličniji životinjama nego današnjim civiliziranim ljudima. Bili su potpuno dio prirode, stalno izloženi svim njenim opasnostima, pa su baš kao i životinje imali istančana osjetila. Životinja ih još i danas imaju, ali ljudima su se ta posebna osjetila uspavala zbog lagodnog i zatupljujućeg života u civiliziranom društvu.Dokaz da ta osjetila nisu sasvim nestala nalazimo npr. kod šamana u različitim kulturama te kod ljudi koji godinama vježbaju tradicionalne borilačke vještine, one koje izlaze iz okvira tjelesnog. Zanimljivo je što se ta posebna osjetila bude i kod nekih ljudi koji ih nisu nikada svjesno razvijali, ali su neko vrijeme bili izloženi konstantnim opasnostima i strahu - npr. u ratu ili uslijed prolongirane izgubljenosti u divljini.Ne morate odmah pobjeći u šumu ili se zaputiti u kakav rat, za početak je dovoljno da živite s angažiranom sviješću. Također je poželjno da se posvetite ozbiljnim i žestokim treninzima na kojima nema poštede. To ne znači da trening mora postati bojno polje puno povreda i žrtava - biti predan vježbač i biti budala nije ista stvar.Jednostavno se dogovorite sa partnerom da svaki udarac bude zadan sa namjerom da pogodi - na taj način ćete morati jako paziti kako se i kada izmičete te kako blokirate. Postupno dodajte žestinu i snagu udarcima - pritom surađujte sa partnerom i ne pretjerujte, imajte na umu da je to zajedničko učenje a ne borba.A ako u procesu učenja dobijete batina, nemojte se žaliti - zar mislite da je postizanje šestog čula besplatno?
nedjelja, kolovoz 22, 2010
Drama koju svima preporučam, ali ne za zabavu, je "Nepovratno" (Irreversible, 2002.) Gaspara Noea, sa Monicom Bellucci i Vincentom Casellom u glavnim ulogama. Radi se o dobrom, ali crnom i jako gorkom filmu koji mi je, kao osobi koja se bavi samoobranom, zanimljiv jer ima realne aktere (a ne akcić nadljude), a nasilje i njegove posljedice prikazuje realno kakvi jesu - odvratni.
Film posebno preporučam ženama, ne iz morbidne zluradosti, već zato jer sam pobornik samorazvojne metode gdje se vizualiziraju loše situacije u kojima bismo se mogli naći. Na taj način se suočavamo sa strahovima i prevladavamo ih. Radi se o neugodnom, no moćnom alatu kojim se gradimo u jaču osobu. Pogledajte taj film, opet ako već jeste, shvatite da se tako nešto može dogoditi i vama te počnite raditi na sigurnosti sebe i svojih bližnjih. Zabijanje glave u pijesak je recept za nesreću, dok je edukacija ključ prosperiteta.
U tom filmskom djelu je dobro prikazano ponašanje žrtve (potpuno "gašenje" i pasivnost izazvana užasom) te kako se ona nesmotreno našla u situaciji da uopće bude napadnuta. Prikaz nasilnika je također vjerodostojan, dobro se vidi njegovo "hranjenje" svojeg osjećaja nadmoći žrtvinim strahom. To ga navodi na sve gore i gore postupanje sa svojom žrtvom, na koju projicira sve svoje unutarnje frustracije, svoju mržnju, prijezir i na kojoj se zvjerski iživljava.
Također je u jednom detalju (bijeg slučajnog prolaznika) prikazano kako se žrtva ne može osloniti na tuđu pomoć (učenicima uvijek ponavljam da je korisnije očekivati još jednog napadača nego pomoć), kao i to koliko je ishitrena osveta kontraproduktivna (kada se zatvorite u krug nasilja, teško je iz njega van). Stara je izreka kako je osveta "jelo koje se poslužuje hladno". Možda bi bilo dobro dodati kako je hladna hrana rijetko ukusna.
Taj film je težak (nikako za razbibrigu ili pogodan za klince) ali je i edukativan. Osim neuljepšanog nasilja pokazuje i to kako nas zlo može snaći bilo kada i bilo gdje, bez da ga tražimo. Svijet može biti opasno mjesto, ali to nas nebi trebalo navesti da idemo linijom manjeg otpora i sakrijemo se iza zaključanih vrata. Od bježanja je ipak konstruktivnije da za svoju sigurnost napravimo sve što možemo.
Uvijek ponavljam kako je na svakome da bira između pasivnog života ispunjenog strahom ("joj što ako se to i to dogodi meni, pa neće valjda, dobra sam osoba, uzdam se u Boga...") i aktivne angažiranosti - izbor postoji i odluka je na vama.
Već sama želja za radom na sebi i svojoj sigurnosti je korak naprijed na putu iz svijeta strepnje. Edukacija vam može pomoći da se osjećate samopouzdano, da jasno vidite što se događa oko vas i da se bez panike suočite sa svim iskušenjima.
Živjeti kao žrtva ili kao pobjednik, osobni je izbor kojeg svi imamo.
četvrtak, kolovoz 19, 2010
Dojmljivo je kada se instruktor borilačkih vještina može pohvaliti kako je svoju vještinu isprobao i kalio na ratištu ili u dugogodišnjoj policijskoj/zaštitarskoj službi. Također je dobra promidžba ako se netko, tko podučava sportske vještine, može pohvaliti medaljama i priznanjima. To su dobre reklame i privlače ciljanu publiku - no, vjerovali ili ne, to nisu uvijek garancije za podučavanje dobre samoobrane.Ako ste "običan civil", razmislite dali je primjereno da vam na treninzima razvijaju nabrijani militantni ili kompetitivni mentalitet (tako nešto ne mora nužno biti povezano sa pobjedničkim duhom, koji vam svakako treba u životu). Ono što vrijedi u ringu, na bojištu ili unutar neke vojno-policijske službe, u oku zakona ne vrijedi i za obične smrtnike.Civil pri samoobrani (pogotovo ako prekorači nužnu obranu) nema nikakvo zaleđe - podršku kolega, institucije ili samog zakona. Običan čovjek u borbi mora računati isključivo sam na sebe i pritom znati da mu nadležne institucije neće gledati kroz prste.I to je jedan od razloga zašto toliko treba polagati na preventivu (svjesnost i izbjegavanje potencijalnih opasnosti). Sjetite se - svaki vanjski, fizički trening treba biti putokaz za unutarnji, a taj je puno zahtjevniji.Unutarnji trening nas dovodi do stanja gdje ne želimo borbu ali je prihvaćamo (ako nema druge), a kada se borimo (ako borbu nismo nikako mogli izbjeći- znam, ponavljam se), to radimo bez želje da povrijedimo iz osvete, ali sa ciljem da pobijedimo (i na putu do tog cilja ne prezamo od ničega). U Borbenom Konceptu (Bo.K.) pokušavam izbjeći ono što rade neke vještine, a to je razvijanje stalne agresivnosti kod polaznika. Smatram da su agresivni ljudi negdje duboko unutra jako uplašeni i nikome ne želim da ispod svoje površine (ili još gore, iznad nje) bude kao borbeni pas koji samo čeka razlog da sam sebe pusti sa lanca. Mnogi instruktori isključivo podučavaju kako se boriti sa drugima i ne obaziru se na unutarnju borbu, onu sa samim sobom.
Kronično ustrašeni ljudi, kada su izloženi nasilju, različito reagiraju. Neki se "zamrznu", a neki podivljaju - a nijedna od tih reakcija nije kontrolirana i dobra. Ne može se jasno razlučiti što je veće zlo, kada se netko ukočen od užasa prepusti napadaču na nemilost ili kada pomahnita i ekstremno pretjera u samoobrani.Vanjski i unutarnji razvitak moraju biti povezani. Do kontroliranja agresije (prvenstveno svoje, pa zatim i tuđe) dolazi kada se upoznamo sa svojom nutrinom i sa strahovima koji tamo čuče. Što bolje poznajemo sebe, više imamo samopouzdanja. U takvom stanju, strah (koji je potpuno normalan osjećaj) možemo prihvatiti, ne borimo se protiv njega (i tako gubimo energiju), već ga možemo usmjeriti u pravcu koji želimo, npr. u učinkovitu samoobranu.
Prestanite biti biti preplašeni i stanite bježati od straha.
Ako se nađemo napadnuti, trenirali mi nešto ili ne, bojat ćemo se, ali taj strah je trenutan i sam po sebi nije toliko opasan. Međutim, opasan je konstantni strah, onaj koji nosimo kroz život i koji uzrokuje naše slabo samopouzdanje (usljed kojeg mnogi odlaze u drugi ekstrem - egoizam). Taj dubinski strah ima razne oblike - strah od smrti, odbačenosti, neuspjeha, bolesti, neimaštine, suprotnog spola... On je poguban i protiv njega se moramo boriti - jer inače nam nagriza sam temelj, a takva životna konstanta nam sigurno ne treba.Taj temeljni strah ljudi najčešće ne žele dirati, previše im je neugodno suočiti se sa njime pa ga guraju duboko u sebe i bježe od njega na različite načine - često u razbibrigu, samo da ga smetnu sa uma. Na taj način si zapravo onemogućuju istinsku sreću i napredak. To je kao da bježimo od tereta života, a ne želimo vidjeti da zapravo taj teret nosimo na leđima, u ruksaku punom kamenja - i da ga možemo odbaciti kad god to istinski poželimo.
Ako svoje unutarnje zebnje samo "pomećemo pod tepih", pomažemo im da nesmetano rastu i pune nas mrakom, zagađuju nas potpuno - kao i naš život, našu okolinu. Jer strah poprima razne oblike, a pri tome nas transformira. Moćan je, lukav i podmukao - od nas radi slabiće, paranoike, ovisnike... Može nas oslijepiti za ljepote svijeta, zamutiti nam percepciju toliko da vidimo samo najružnije. U takvom stanju iz sebe projiciramo svoj mrak - uništavamo si odnose s drugim ljudima, ubijamo svoje potencijale, životni put pretvaramo u borbu punu gorčine. Na taj način postajemo introvertne ruševine ili sebične, sitne duše koje svoju bijedu skrivaju iza ogromnih ega. A uopće ne mora biti tako...Pobijediti unutarnje strahove je korisno i zbog lakšeg podnašanja trenutnih nelagoda koji nas mogu zadesiti bilo kada (uslijed napada, nesreće...). Oni nam, ako nismo kronično prestrašeni, tada ne mogu napraviti "preopterećenje" i potpuno nas paralizirati. Strah je prirodan i zapravo potreban (kao svojevrsan alarm), ali stalan život u strepnji svakako ne trebamo - zato je suočavanje sa samim sobom, i sa svime čega se bojimo, toliko važno.Kada se bolje zagledamo u mrak vlastitih strahova, kad ih baš "obasjamo reflektorom", oni gube svoju snagu i rasplinu se. Na takav način možemo isčistiti svoju nutrinu, dok ne ostane samo svjetlost. Neki su strahovi jači, pa je potrebno kontinuirano suočavanje dok ne nestanu. To nije ugodan zadatak, ali trud se isplati, jer kao što kaže ona vrlo poznata:
"Što nas ne ubije, ojača nas." :)Unutarnji razvitak (treniranjem borilačkih vještina ili nekom drugom metodom) nam pomaže da svladamo sebe, svoje emocije i reakcije. Kada to uspijemo, svladati vanjske probleme (obaveze, stresan posao, prijetnju...) lakši je dio posla.Kada pobjedu nad strahovima priključimo načinu života u kojem nam je svjest stalno aktivna (svijest o sebi - našim manama, vrlinama, o tome koliko smo jaki i slabi, ali također i svijest o okolini - kuda se krećemo, kakvi su nam postupci, ljudi oko nas...), dolazimo do stanja uma gdje nema samozavaravanja i iluzija. Kada se dobro upoznamo sa stanjem straha, prihvatimo ga objeručke i okrenemo u našu korist, zapravo ispadne da se ne bojimo ničega, ali respektiramo sve.Ako ga ne transformiramo, strah nam koči napredak. Poslušajte Geoffa Thompsona, tipa koji to jako dobro shvaća:
utorak, kolovoz 17, 2010
Radi se o području borilačkih vještina u kojem, nažalost, možete vidjeti najviše nerealnih gluposti. Obrana od oružja (pogotovo noža!) je posebno problematična, zato budite vrlo oprezni pri odabiru poduke. Još jedno objašnjenje za neupućene - riječ "samoobrana" NE znači da se samo branite i da pritom morate prvo čekati napad, bez ikakve preventive. Vjerovatno ste čuli staru narodnu izreku "napad je najbolja obrana" - držite se te logike ako se ikada nađete u opasnoj situaciji. Ali oprez, to nikako ne znači da si smijete dozvoliti agresivne ispade pod izlikom "kako ste se osjetili ugroženo" ili sl. Odgovorno ponašanje, zdrav razum i smiren um bi nam svima trebali biti stalni pratioci u životu - a posebno u kriznim situacijama.Ako ćete se oslanjati na zakon, znajte da je on glede samoobrane prilično nerealan. Po zakonu, naime, obrana smije trajati samo koliko i napad - po toj logici, smijete se braniti samo dok nečija šaka leti prema vašoj glavi. Ako negativac zastane, a vi ga udarite u želji da spriječite dalje napadanje, prešli ste okvire nužne obrane i sada ste vi "bad guy". Ovdje neću ovdje ni govoriti kako bi na sudu prošli da se, napadnuti, držite one samoobrambene lekcije kako se u sukobu uvijek prvo poteže najjače oružje.No, pustimo sada zakon...Danas postoji veliki broj borilačkih vještina koje su miksevi različitih stilova. Mnoge od njih se reklamiraju kao "realna samoobrana" i neke su vrlo dobre. Nažalost, jako veliki broj takvih vještina sadrži puno elemenata preuzetih iz borilačkih sportova te vještina koje imaju tradicionalni prisup podučavanja.Važno je naglasiti kako ti sportski i tradicionalni elementi, u izvornom obliku i bez prilagodbe, nemaju puno veze sa samoobranom i nisu posve primjenjivi u realnom uličnom sukobu. Nevjerovatna je činjenica da takve nemušto skrpane sustave često nalazimo u obuci vojske, policije i zaštitarskih službi. U Borbenom Konceptu (Bo.K) izbjegavam raditi slične greške.Polaznici borilačkih sportova imaju puno borilačke prakse i zato je treniranje vještina tog tipa jako korisno. Ali ne zaboravite da se tu radi o praksi koja ne predstavlja realni ulični sukob, u kojem nema pravila i ferpleja. Mora vam biti jasno što je korisno u borilištu, a što na ulici ili u birtiji.Na primjer, hrvački zahvati su potpuno neprimjereni pri samoobrani odnoža - jer ako se suočite sa više napadača, pribjegavanje podnim tehnikama vas može skupo koštati. Fokusiranost na jednog protivnika je isto luksuz sa treninga koju si u stvarnosti ne možemo dopustiti.Visoki udarci nogom, koliko god bili razorni, zahtjevaju dobru utreniranost, ali i previše mjesta za izvedbu, pa su stoga nepraktični. Njima si također ugrožavate ravnotežu koja je jako važna u realnom sukobu, gdje protivnika možda ima više i nijedan neće pričekati sa napadima dok vi ustanete s poda.Zdrav razum vam je na ulici potreban i ako ste vježbač tradicionalnih vještina. Sve ono što na treninzima radite školski, u stvarnom sukobu valja smanjiti, skratiti i ubrzati. Također, u fajtu je poželjno biti svjestan i podloge po kojoj se krećemo (nemojte uvijek trenkati na strunjačama).Što god trenirali, sve može biti korisno u samoobrani, samo ako ne postanete ograničeni i ako uključite zdrav razum.Pošto me u borilačkim vještinama ne zanima pristup koji je od koristi nakon par desetaka godina učenja, svaku tehniku koja mi se svidi, iz bilo koje vještine, odmah pokušavam prilagoditi mojem viđenju realnosti. Pritom nemam poštovanja i mnogo toga odbacujem kao nepotrebno ili previše komplicirano.Svakako da će taj moj pristup mnogi proglasiti ignorantskim, ali to nije bitno - jer Borbeni Koncept (BO.K.) svjesno stvaram kao vještinu koja je bastardna ali pritom i vrlo efikasna. Međutim, ne volim vještine koje potiču sirovu agresiju, pa u svojem programu polažem i na neke suptilnije detalje, tj. upute kako biti što manje glup :) - no, to su samo prijedlozi čije usvajanje ovisi o samim polaznicima. Ako želite biti glupi, nije moj posao da vam to branim.Ponekad je, ali samo na treningu, korisno zakomplicirati u tehnikama. Oni sa "ma kome bi to uspio prodati?" stavom, trebali bi se sjetiti često citirane izreke ruskog generala Suvorova: "Treniraj teško, bori se lako." Mora vam biti jasno da biti jednostavan i priprost nije isto. Prava kvaliteta je kada iza namjerne jednostavnosti leži veliko znanje i utreniranost.
No, jeli to baš tako? Evo što kaže Peter Consterdine, veliki seldefence autoritet:
Bilo koju vještinu možete vježbati tek kao razbibrigu kojom se rekreirate i "ispucavate", no svemu možete prići i sa druge strane, pokušavajući proniknuti u dublje sfere - ali prije svega svoje, jer učinkovitost trebate tražiti u sebi a ne u učiteljima i dogmama.Svaka vještina može biti "krkanska", namijenjena razbijanju, ili može biti putokaz prema dubljem samorazvoju - na vama je da odlučite. Ionako se do istog cilja može stići na više načina, ovisno o tome koji vam pristup paše. Naravno, nekada je korisno znati koji vam je cilj, ali samo nekada. Putovanja bez cilja nas nekada odvedu najdalje.I na kraju, znajte da je na svakome ponaosob izbor - pratiti druge ili krenuti svojim, nekada vrlo samotnim, putem.
petak, svibanj 7, 2010
Samo tradicionalne vještine zaista zaslužuju naziv "martial ART". Vrlo ih poštujem, jer nas one uče kako da se uskladimo sa samim sobom te svojom okolinom - zapravo, uče nas kako kvalitetno živjeti. Šteta je što se na zapadu pod tradicionalom najčešće nudi tek plitka šarada.
Od milja ih zovem "borilačkim narodnim plesovima" zbog odgovarajuće odjeće koje njihovi polaznici nose i zbog toga jer se često izvode po striktno određenoj koreografiji. No one nas, mada sadrže vrlo opasne tehnike, ipak ne uče realnosti borbe - jer borbeno umijeće bi, gledajući sa stajališta samoobrane, trebalo biti učinkovito i prije nego što dostignemo majstorstvo nakon višegodišnjeg treniranja.
Ako vas uz vještinu tradicionalnog tipa zanima i odgovarajuća duhovnost, skoro redovno je nećete naći tu na zapadu, bar ne u izvornom obliku. Ovdje mislim na istočnjačku duhovnost, koja je masama na zapadu slabo razumljiva. Zato je najčešće izbačena iz kurikuluma klubova ili je samo vrlo površno prilagođena (otprilike "kako si je taj-i-taj učitelj zamislio da bi to-i-to značilo") i očituje se jedino u klanjanju na treninzima, zidnim ideogramskim natpisima, paru mačeva na stalku u regalu ili, kod predanijih, "zen vrtu" u dvorištu.
Žalosno je što su neki klubovi zapravo samo vrtići (često sektaškog tipa) za (polu)odrasle ljude koji si glume fora ratnike i koji dovoljno ne preispituju niti sebe, niti vještinu koju uče, kao ni ljude od kojih uče. Kroz godine treniranja, nagledao sam se puno ljudske naivnosti uslijed potrage za duhovnošću i ezoterijom te samoljubne gluposti pod krinkom autoriteta i prosvjetljenosti (ah, taj egoizam).
Duhovnost je na istoku neraskidivo protkana kroz tradicionalne borilačke vještine. U današnje vrijeme samoobrana nije njihov primarni aspekt, makar je u davnim vremenima bila (no tada su i te same vještine drugačije izgledale). Striktno određene forme, kate, etiketa i rituali danas služe za cjelokupni razvoj čovjeka, a ne za puko učenje tučnjave. Takve vještine pripadaju u istu kategoriju sa drugim kulturnim nasljeđima koja služe očuvanju tradicije (i samorazvoju), kao što su ceremonija čaja ili kaligrafija.
U današnjem je svijetu postalo uobičajeno da se sve trivijalizira, pa i temeljne ljudske vrijednosti, kao i baština drevnih vremena. Ljudska pohlepa je uz pomoć zakona ponude i potražnje od starih tradicija napravila unosan biznis. Borilačke vještine i (kvazi)duhovnost postali su samo još jedan dobar način zarade - i to ne samo na zapadu.
Koliko nam je postalo fora glumiti istočnjake poznato je i samim majstorima sa istoka, pa nam često prodaju poluproizvode (i smiju se glupim zapadnjacima), a "ono pravo" čuvaju za svoje sunarodnjake, često za tek malobrojnu i probranu elitu.
Ljudi se vole igrati drevnih ratnika pa oblače njihove narodne nošnje, vježbaju starinskim oružjem, pokušavaju se u klubovima istomišljenika ponašati po pravilima drevne etikete i sl. U svemu tome nema ničega lošeg ako vam je želja učiti ratničku tradiciju neke stare kulture - no, to nije samoobrana i jednostavno ne treba očekivati brze rezultate.
Nezgodno je što, uslijed često banalnog pristupa tako vrijednoj temi, polaznici imaju iskrivljenu percepciju onoga što bi trebali učiti (a zapravo se samo igraju). Često se dogodi da potpuno ignoriraju dublje aspekte takvih kompleksnih vještina (kulturno i duhovno zaleđe) te ostanu na površini i zapravo kao da samo glume likove iz svojih omiljenih filmova. Nasuprot tome, neki pretjeruju sa traženjem duhovnosti i "zabriju", pa u svakom pokretu ili stavu vide mistiku.
Neki ljudi su svjesni potencijala tradicionalnih vještina koje uče, pa potraže dublji smisao od pukog izvođenja tehnika - i svesni su da je "fizikala", mada izuzetno važna, tek vrh ledenjaka. Neki pritom propuste shvatiti da bi osim u vještinu, trebali pokušati proniknuti i u vlastite dubine, sa ciljem da oplemene svoju osobu.
Problem je u tome što mnogi polaznici tradicionalnih vještina, bez da ih uistinu shvaćaju, misle da uče puku samoobranu te se međusobno uvjeravaju kako će im upravo to "njegovanje tradicije i ratničkog duha", pod normalno pomoći uslijed uličnog napada. To je kao da, u želji da osvojite kakvog komada, dođete na techno-party plesati narodno kolo. Tradicija bilo koje kulture ima svoju vrijednost, ali to ne znači da će vam spasiti život.
Smatram da je korisno, dok malo bolje ne shvatite dubinu tradicionalne vještine koju učite, upoznati se i sa drugim vještinama - možda nekim malo jednostavnijim ("plićim", ako baš želite), koje služe više šoranju nego usklađivanju uma, duha i tijela sa univerzumom. Ako vam je ovo zazvučalo kao posprdno ironiziranje, varate se - naime, i ja sam učenik jedne vrlo tradicionalne vještine ;).
subota, travanj 10, 2010
Da odmah odem u srž - svaka vještina je dobra za samoobranu, samo ako je znate upotrijebiti.
Osim što su dobre za fizičku snagu i kondiciju, borilački sportovi bi trebali čovjeku pomoći da razvije čvrstu psihu. Nekada mi se ipak čini da se treneri (ne samo borilačkih sportova) uopće ne zamaraju tim "unutarnjim" detaljima, već polaznike svojih treninga pokušavaju pretvoriti u šampionske strojeve za nakupljanje medalja ili nekakve pse za borbu - učeći ih da naginju pobjedi po svaku cijenu.
Borilački sportovi svoje daleke temelje imaju u starim ratničkim vještinama, ali danas su "ublaženi" i prilagođeni kontroliranim uvjetima (borilište, meka podloga, jedan protivnik, suci) te pravilima (težinske kategorije, zabrana određenih tehnika i udaraca).
Mečevi nekih sportskih vještina znaju biti izuzetno brutalni, pa se vode rasprave jeli to uopće sport - no mislim da ipak nije potrebno toliko komplicirati, jer je očito da se tu i dalje radi o postizanju bodova te osvajanje titula (i novaca).
Kontrolirani uvjeti borbe i pravila su očiti razlozi zašto sport ("mma", tj. mješovite borilačke vještine, također) nije sasvim prikladan za samoobranu, što mnogi ljudi ne shvaćaju. Također treba naglasiti kako ni samoobrambene vještine (i Borbeni koncept (Bo.K.) između ostalih) nisu prikladne za sportska borilišta - jer se uvođenjem pravila gubi njihov smisao.
U samoobrani je, za razliku od sporta, poželjno pribjegavati najprljavijim trikovima - zaboravite na ferplej i obzir ako ste žena od pedesetak kila koju želi silovati stokilaš. Samoobrani nije namjena da od nekoga napravi vrhunskog udarača ili atletu, već da bude oruđe (ili oružje) kojim pokušavamo prebroditi neku ozbiljnu prijetnju.
Moj cilj nije svoje učenike obučiti da budu najbolji borci (ni sam to nisam). Puno bi mi više značilo kada bih im uspio pomoći da budu bolji ljudi - u smislu da razviju percepciju, samopouzdanje i samosvijest. A što se tiče borbenog umijeća, tu mi je važnije da ih podučim taktici, lukavstvu i prilagodljivosti nego snažnom udaranju.
Mada podučavam samoobranu, ne libim se reći kako bih dobio ozbiljne batine da se po ferpleju želim ogledati sa kakvim boksačem, karatistom, hrvačem... Ono što nas može izvući iz nekakvog ozbiljnog sukoba svakako nema uvijek veze sa fizičkim dijelom borilačke vještine. Treniranje uma i učenje preventive su najvažniji dio samoobrane, jer ako uspijete izbjeći nevolju, fizički dio vam i ne treba.
Osim tijela, sport jača i kompetitivni duh - smatram da i zbog toga borilački sportovi nisu primjereni samoobrani. Oni vježbače navikavaju na utrku za pobjedom i često im daju "ma pokazat ću ja tebi" stav. Prije svega tu mislim na mlade (često nezrele i brzoplete) ljude. U takvom "nabrijanom" i zamućenom stanju uma, gdje je prioritet nekome pokazati da smo bolji, jači ili u pravu, često zaboravljamo na mogućnost da napadača možda ima više te da mogu biti naoružani, dakle da od ferpleja nema baš ništa.
U samoobrani vam također treba pobjedničko stanje uma, ali bez primjese kurčevitosti. Na primjer, kada vas netko izaziva na ulici, najpametnije je maknuti se od sukoba te ostaviti izazivača da likuje i veseli se svojoj "frajerštini". Svaka budala ima svoje veselje...
Neki treneri svojim učenicima zaboravljaju dovoljno naglašavati važnost discipline i samokontrole - kvaliteta koje bi trebale biti neodvojivi dio svake vještine. Nažalost, vidljivo je da se danas sport često svodi na težnju za statusom (a u profi vodama i novcem), zapravo za bildanjem ega. Svaka čast i respekt trenerima koji imaju dovoljno ljudskih kvaliteta, profesionalnosti, volje i znanja da mlade ljude upute u boljem smijeru.
Naravno da prepotentnost nije opća karakteristika svih sportaša. Mnogi od njh su plemeniti i dobri ljudi, predani svojoj vještini - ali to svejedno ne mora značiti da shvaćaju što prava samoobrana jest, jer u njoj broj medalja i crnih pojaseva često ne igra nikakvu ulogu.
Van sportskog borilišta je najkorisnije izbjegavati svaki konflikt, jer kada situacija izmakne kontroli, najgora stvar koja nam se može dogoditi nije nokaut, gubitak boda li diskvalifikacija - već gubitak života. Biti hladne glave, biti svjesan okoline, ali i vlastite "smrtnosti" puno je primjereniji i korisniji pristup za ulicu, no to ljudima najčešće nije cool, pa se ipak okreću vještinama koje im dižu ego i trenerima koji ih uvjeravaju da moraju biti i da jesu nadljudi.
Evo zašto je pametnije biti oprezan nego kurčevit:
subota, ožujak 20, 2010
Lako je biti velik izvana, tijelom ili napuhanim nastupom - takvih ljudi ima koliko hoćete. Jako je teško (ali i jako kvalitetno) biti istinski velik, iznutra, tamo gdje je temelj osobe i od kuda proizlazi sve što radimo (i kako radimo) u životu.
Važno je napomenuti kako pri napredovanju u vlastitom razvitku treba jako paziti na ono što se mnogima zna dogoditi - da padnu u zamku samoljublja. Lako i gotovo nezamjetno se otklizi u stanje uma gdje se možemo smatrati boljim od drugih. To je ljudski, a nekada stvarno i opravdano (kada naletimo na idiote, a ima ih...), ali to je zapravo samo naše malo, subjektivno, u "velikoj slici" nevažno mišljenje.
Ako smo svjesni da u očima Univerzuma (Boga, Usuda, Kozmičkog zakona, vatever...) nismo nimalo vrijedniji od bilo kojeg drugog bića te da nemamo prava očekivati povlašteni tretman, dolazimo do oslobađajućeg iskustva - prestajemo sa očekivanjima. Ta promjena nas uči skromnosti, a ujedno nam pomaže nam da živimo te djelujemo najbolje što možemo - i jednostavno uživamo u tome, bez nada i očekivanja.
Ako sa takvim stavom osoba ulazi u borbu (samoobrambenu ili sportsku), dajući najbolje od sebe i ne opterećujući se ishodom, ne gubi dragocjenu energiju na nepotrebno, već se prilagođava trenutku i nesmetano djeluje.
Kada smo puni očekivanja, jako si otežavamo život jer ne živimo u sadašnjosti. Ako smo stalno negdje u budućnosti i čekamo da se ispuni sve što želimo (ili u prošlosti, razočarani, žaleći za svime neispunjenim), propuštamo kvalitetno živjeti u sadašnjem trenutku - a on je vrlo dragocjen, samo što to prečesto ne shvaćamo.
Biti bez očekivanja nikako ne znači da živimo u rezigniranoj malodušnosti ili životu bez želja i stremljenja. Nisam prosvijetljeni jogin, uma daleko od materijalnog svijeta, pa još uvijek smatram kako nam želje daju poticaj tokom vlastitog životnog puta i jako ih je dobro imati, pogotovo kada su jasno definirane. Ako radimo na ostvarivanju svojih želja bez utega očekivanja i nadanja, već fokusirano i predano, ne samo što imamo više energije za sam rad, već se i pošteđujemo od udaraca razočaranja.
I uspjesi i porazi su sastavni dio svakodnevice, ako ih prihvatimo kao nešto što nas može zadesiti bilo kada, možemo živjeti spokojan i uravnotežen život.
četvrtak, veljača 25, 2010
U svakoj vještini je važna pravilnost i kakvoća tehničke izvedbe, pa tako i u Borbenom Konceptu (Bo.K). Puno truda ulažem u korigiranje učenika, ali i samog sebe - nepotreban je luksuz smatrati se "dovoljno dobrim" i smatram da se najbolje napreduje uočavanjem vlastitih grešaka. Skromnost i "znam da ništa ne znam" stav omogućuju nam konstantni napredak i sprečavaju nas da zaglibimo u tupom samoljublju.
Mada moramo težiti dobroj tehničkoj potkovanosti, u samoobrani nam ipak nije potrebna pretjerana gracioznost i elegancija - one nam svakako nisu na odmet, ali realna borba treba težiti samo ogoljenoj funkcionalnosti, jer u konačnici je važan samo krajnji ishod sukoba. Što bolje "znamo posao", manje ćemo griješiti u izvedbi, više možemo biti sažeti i učinkoviti, ne gubimo ravnotežu, ne izlažemo se napadima te trošimo manje energije i vremena kako bi se obranili na željeni način.
Često na treningu vidim se učenici, dok izvode tehniku i nešto zeznu, zbune i žele stati pa početi iz početka. Uvijek im sugeriram (često se derući "šta si stao/la, oš tak i na ulici?!" :) da ne dozvole grešci da ih zaustavi, već da se snađu i naprave prvu efikasnu stvar koja im padne na pamet. Opet ponavljam - kombinatorika, snalaženje i prilagodljivost (da ne spominjem srčanost) su u fajtu puno korisniji od napamet naučenih kata i tehnika (što opet ne znači da krenete trenirati sa "baš me briga kako ću" stavom).
Međutim, sva tehnička potkovanost u fizičkom dijelu samoobrane nije dovoljna ako iza nje stoji loš temelj - pri tome mislim na loš mentalni stav osobe. Kao da kuću (vaš život - karijera, titule, pojasevi...) gradite na klimavom temelju (vašem stvarnom unutarnjem stanju) - sve je okej dok ne dođe do prvog potresa ili oluje (npr.realnog, brutalnog napada). Tada se lako dogodi da ta "Potemkinova kuća" bude sravnjena sa zemljom.
Badava su vam godine trenkanja i hrpe crnih pojaseva ako ste zapravo negdje duboko unutra mali i uplašeni (što mnogi sakrivaju iza fasade egoizma). Od esencijalne je važnosti da se potrudimo steći istinsko samopouzdanje. Raspršujemo i gubimo dragocjenu energiju ako samo gradimo projekciju sebe koju nudimo drugima kao pravog sebe - lažno samopouzdanje i lažna kuraža nas mogu skupo koštati.
Tehničko usavršavanje vještine, nabildavanje tijela i kondicije (kod onih koji polažu na to) je zapravo lakši dio cijele priče. Najteži posao u razvijanju sebe je rad na suptilnom, unutarnjem dijelu svoje osobe. Stara je istina kako je sam početak najteži - onaj prvi korak gdje se prije svega morate odlučiti preispitati. Slijedi priznavanje vlastitih mana i grešaka, a zatim donošenje odluka što sve kod sebe treba mijenjati i na čemu treba raditi. Najteže je stvarno se primiti posla, a ne sve "pomesti pod tepih".
No, ako imamo volju i želju, možemo postići baš sve.
utorak, prosinac 15, 2009
Ne bih se puno zamarao sa političkom korektnošću da nisam primijetio kako se ona dotakla i samoobrane - gdje, po mojem mišljenju, nema što tražiti.
Nedavno sam recenzirao knjigu Lavinie Soo-Warr "Samoobrana za žene" i osvrnuo se na nepostojanje žestokih i pravih borbenih rješenja u prikazanim tehnikama. Izgleda da nije korektno prikazati kako bi napadač nakon efektne samoobrane trebao ležati na podu bez ikakve mogućnosti da ustane i nastavi sa napadom. Očito je korektnije sugerirati kako je za samoobranu dovoljno da "izbacite napadača iz ravnoteže" i bježite po pomoć - kao ovčica svome čobanu, vičući "to je vuk!".
Ljuti me ovakvo nerealno "obrani se do pola pa bježi, da sve bude po zakonu" prikazivanje samoobrane - to je igranje sa ljudskim životima.
Samoobranu je glupo stavljati u okvire zakona, jer ni sam napad nije u tim okvirima - dok se borimo sa pomahnitalim napadačem, nema se vremena razmišljati jesmo li prekoračili nužnu obranu.
Možda je autorica knjige željela sugerirati kako je za žrtvu najvažnije da odbije prvi napad i stane bježati, u nadi da će je spasiti kakav moćni "organ javnog reda i mira". Smatram da si osoba izložena napadu ne može dopustiti luksuz računanja na pomoć tuđih organa, već samo svojih :).
Zanimljivo je kako zakon na svakoga gleda kao na potencijalnog krivca - ne tako davno kod nas je zabranjeno posjedovanje teleskopskih palica, koje su sjajno samoobrambeno oružje. Time se samo ograničava samoobrana normalnim ljudima, jer kriminalci ionako neće tražiti dozvolu za nošenje i upotrebu bilo kakvog oružja. Apsurdno je da zakon na taj način od mnogih ljudi upravo zahtjeva da postanu, mada nerado, njegovi prekršitelji - jer nasilje na ulicama se nije nimalo reduciralo i nitko se nema razloga osjećati sigurnije nego prije zabrane.
Prije nekog vremena mi je ponuđeno da sudjelujem u snimanju instrukcijskog dvd-a o samoobrani koji bi bio distribuiran po kioscima. Sa veseljem i entuzijazmom sam se primio koncipiranja sadržaja, no uslijedilo je razočaranje. Nisam mogao vjerovati, razgovarajući sa predstavnikom tvrtke koja je bila naručioc projekta, koliko toga odbijaju prikazati u materijalu - zbog bojazni od optužbe za "promicanje nasilja".
Kako ne znam samoobranu koja nije nasilna (jer služi za obranu od nasilja, pobogu!), povukao sam se iz projekta. Prodavanje "samoobrambenih muda pod bubrege" nikada nije bio moj stil i u mojem Borbenom Konceptu (Bo.K.) nećete naći mlitave tehnike.
Neću puno pretjerivati kada kažem da bi se na spomenutom dvd-u vjerovatno smjelo prikazati samo to kako se od napadača smijemo braniti mekim jastukom - i da pritom jako moramo paziti da ga ne povrijedimo. Takav kilavi i besmisleni pristup samoobrani vjerovatno je produkt današnjeg licemjernog, civilizirano omekšalog, razmaženog društva (uh, zvučim kao fašist :).
Možda ispadam agresivac i radikal (ridikul :), ali u stvarnosti sam daleko od toga - samo želim stvari prikazati onakvima kakve jesu. U samoobrani ne smije biti zavaravanja, a nagledao sam ih se i previše, čak i u vještinama koje se reklamiraju kao "realne, bez iluzija, provjereno učinkovite...".
Smatram da nema smisla samoobranu i borbu, koje ne mogu biti "lijepe i korektne", otupljivati kako bi to postale. Zapravo je pravi zločin upakiravati takve gluposti u šareni omot i prodavati pod nešto što bi trebalo funkcionirati u stvarnosti.
Opet ponavljam - to je igranje sa ljudskim životima.
Pogledajte malo groznog nasilja:
četvrtak, prosinac 3, 2009
Obradovalo me je pojavljivanje knjige ovakvog "ženskog" sadržaja jer živimo u društvu koje je sklono ljude ocjenjivati po "tko ima većeg" principu - pa ako nemate nikakvog, možete se naći u ugroženoj skupini.
U knjizi je navedeno kako je ogroman broj žena pretrpio neku vrst seksualnog nasilja - a to su samo statistike prijavljenih slučajeva, u stvarnosti je situacija još i puno gora. Porast broja institucija i službi za pomoć zlostavljanim ženama pokazuje da je obiteljsko nasilje, kao i nasilje temeljeno na spolnim razlikama, svakodnevica i da se ne radi tek o sporadičnim slučajevima.
Sve ovo zvuči zastrašujuće, ali to nije razlog da se itko prepusti očaju i odluči biti nemoćna žrtva - sami biramo hoćemo li kukati ili se boriti.
Mada sam se razveselio knjizi, bio sam i podozriv, jer znam koliko se nekvalitete nudi pod ozbiljnu i realno primjenjivu samoobranu. Pokazalo se da ni ova knjiga u pogledu obrambenih tehnika ne nudi previše, no zato nudi puno korisnih savjeta u dijelu koji se dotiče prevencije nasilja.
Prvo pokude...
Za većinu prikazanih tehnika imam ozbiljne zamjerke glede funkcionalnosti, načina izvedbe te realne primjenjivosti - posebno se to odnosi na obranu od napada nožem.
Osobno mi smeta i politički korektno neprikazivanje dovršavanja tehnika, tj "sređivanja napadača". Primjer: obrana od napada nožem se sastoji od izmicanja i guranja napadača torbicom - i gotovo! Nema spomena o tome da napadač nakon prvog sraza vjerovatno neće stati, nego da može razbješnjen navaliti još i jače.
Nema govora o tome kako se nije moguće obraniti tek malo (jer malo u borbi nikada nije dovoljno) i da će, dok bježite vrišteći, napadač možda krenuti za vama kako bi vas brzo ušutkao (ne znam koliko je pametno računati na to da će se napadač povući prestrašen vašim deranjem).
Za ljude bez dobrog predznanja, nijedna knjiga nije dobar medij za učenje bilo koje borilačke vještine - to može biti objašnjenje izuzetnoj jednostavnosti prikazanih tehnika (samoobrana i mora biti jednostavna), ali to nije opravdanje za nerealni pristup "blokiraj/izmakni se; jednom ga gurni i bježi po pomoć". Istina jest da je bijeg najbolja vrst samoobrane, no vjerujem da je poželjno osposobiti se i za slučajeve kad nam je bijeg onemogućen.
Ne treba željeti krojiti svoju pravdu, kao ni željeti nekoga povrijediti, ali smatram da je potrebno biti dovoljno sposoban zaštititi se neovisno o tuđoj pomoći. Drugim riječima - svakako treba policiji prepustiti da se bave negativcima, ali napadači baš ne napadaju često na mjestima gdje sve "vrvi od pomoći" - pa je jako opasno samoobranu ostaviti nedovršenom i računati da će netko priskočiti.
Ima i pohvala...
Mada imam dosta zamjerki na fizički orijentiran dio knjige (geek sam za samoobranu, ne mogu si pomoći), svejedno je preporučam svima koje zanima ova tema (ne samo ženama). O tehnikama borbe se može raspravljati bez kraja, a ionako ih nijedan laik neće naučiti iz knjige (šteta što u kompletu ne dolazi i instrukcijski dvd).
Razlog moje preporuke je tekstualni dio knjige koji govori o svemu što dolazi prije fizičkog sukoba - smatram kako nikada ne treba stati ponavljati kako prevencija i jest najvažniji dio samoobrane. Spominje se razvijanje svjesnosti (o sebi, okolini...), psihologija (kako se postaviti prema napadaču i sukobu), te izbjegavanje (kako se ne naći u potencijalno opasnoj situaciji).
I sam u svojem Borbenom Konceptu (Bo.K.) stavljam naglasak na spomenuta tri čimbenika - oni su temelj naše sigurnosti i na njima treba puno raditi. Fizički obračun je tek zadnja faza samoobrane kojoj nikada ne treba težiti (mada i taj dio treba ozbiljno učiti, kako bi nam bio zadnji as u rukavu).
Ipak preporučujem ovu knjigu, jer dobar je izvor informacija za sve ljude koje zanima poboljšavanje vlastite sigurnosti. Ne samo da je čitka i sadrži korisne savjete, već u njoj možete naći i brojeve telefona za pomoć žrtvama nasilja u gradovima naše zemlje.
Upozorenje za kraj:
Opet ponavljam kako je nemoguće naučiti kvalitetnu samoobranu samo iz knjiga ili instrukcijskih filmova - to su dobrodošla pomagala, ali sadrže samo teoriju. Bez prakse, tj. zahtjevnih treninga i dobrog instruktora, nećete od tih pomagala imati stvarne koristi.
Još je važnije znati kako vas nitko neće moći naučiti kako se obraniti ako u sebi niste izgradili mentalni sklop da vi to stvarno i možete - ne zaboravite kako samoobrana počinje u vašem umu.
petak, studeni 27, 2009
Preispitivanje i zdrav razum su najvažniji pratioci pri treniranju bilo koje vještine. Doduše, za kvalitetno preispitivanje je potrebno i nekakvo predznanje, pa nemojte odmah kritizirati sve što ne shvaćate.
Proanalizirajte motive svojeg treniranja, ali i samu vještinu te njeno predstavljanje od strane vašeg učitelja. Ako ste početnik, smatrajte svojim pravom i obavezom da pitate svojeg učitelja o svemu što vam nije logično i jasno. Čest je odgovor "strpljivo treniraj pa će ti sa vremenom sve sjesti na mjesto". To je nekada stvarno jedini odgovor koji se može dati učeniku, ali osobno ne volim taj "uči na slijepo" pristup, jer se iza sličnih odgovora znaju skrivati loši majstori.
Sasvim je u redu ako učitelj prizna da ne zna odgovor i da mora pitati svojeg učitelja, ali ako dobijete odgovor tipa "šuti i radi" ili "to je tako jer sam ja rekao da je tako", vrijeme je da potražite drugog učitelja.
Svaka vještina ima svoje vrline, ali i mane - a one ovise i od vaših potreba i očekivanja. Zapamtite da su sve vještine dobre na svoj način, samo se morate zapitati koji je razlog zbog kojeg želite trenirati (zapravo, bolje je reći "učiti") i što vam treba. Razmšljajte logično - dali je npr. vještina koja je razvijana za vojsku prikladna za ring i obrnuto, koliko kod tučnjave u kafiću pomažu treninzi mačem koji se izvode u samurajskoj odjeći, dali je trener od 120 kg mišića pozvan podučavati samoobranu za žene, hoćete li na ulici imati bandaže i rukavice te koliko je bez njih pametno udarati stisnutom šakom...
Ne budite robovi lojalnosti određenim učiteljima ili vještinama, jer nijedan majstor i nijedna vještina nemaju baš sve odgovore. Smatram da bi svaki pravi učitelj trebao poticati svoje učenike da upotpunjuju znanje i na drugim izvorima. Ne ponašajte se kao podanik jer vašem borilačkom umijeću neće pomoći pripadnost određenom klanu. Također, u stvarnoj borbi, ne budite robovi određene tehnike koju volite ili stila koji vam se sviđa - kombinatorika, prilagodljivost i nepredvidljivost su vam veliki saveznici.
Informirajte se o vještinama i odaberite što vas zanima - i uvijek, uvijek imajte otvoren um za još učenja i znanja.
srijeda, listopad 28, 2009
Dobivao sam primjedbe tipa "Kako ti znaš da to i to funkcionira ako nisi potrijebio u praksi?" ili "Ma ti si samo teoretičar kada se nigdje ne tučeš". Jedini odgovor na to je - upotrijebite zdrav razum. Zar mislite da u današnje vrijeme svi instruktori i majstori vještina stalno okolo režu žive ljude, lome im kosti ili pucaju po njima u želji za praksom? Angažiran pristup treniranju i učenju, kao i ozbiljni sparinzi, mogu vas dovoljno kvalitetno podučiti samoobrani i nije se potrebno nigdje iživljavati. U pravoj borbi ionako nema nikakvih garancija da ćete pobijediti, imali vi iza sebe stotine bitaka ili ne.
Nekima nikada nije dosta potvrđivanja funkcionalnosti određenih tehnika pa se upuštaju u stvarne sukobe na ulici. Takvu vrstu učenja prepuštam psihički poremećenim osobama te smatram kako je samoobrana previše opasna da bi se neprimjereno upotrebljavala. U podučavanju Borbenog Koncepta (Bo.K.) su mi draži žestoki treninzi (makar mi neki učenici i odustali zbog žestine) koji ipak ostaju samo treninzi, nego da polaznicima predlažem da na ulicu idu iskušati naučeno.
Stvarno se nadam da će mi sve što znam od samoobrane ostati samo na teoretiziranju, bez praktične upotrebe u stvarnosti, jer svako istinsko nasilje mi je odbojno. Svaki čovjek ima nasilnu crtu u sebi i to je normalno, ali je neodgovorno ne držati taj dio sebe pod kontrolom. Bolje se ispucati na treningu nego tražiti odušak u realnom nasilju.
Želim da mojim učenicima nikada ne zatreba ništa što ih učim, a i sam ću radije ispasti papak nego da se upustim u okršaj, gdje netko može ozbiljno nastradati. Dobro je biti pun samopouzdanja i znati što sa svojom vještinom možete nekome napraviti, ali također budite svjesni činjenice kako nepobjedivost ne postoji te da "lucky punch" mogu popušiti i veći majstori od vas.
Znam što je pravo nasilje, preporučujem svakome da ga se kloni koliko god može i da gleda svoja posla. To ipak ne znači da ne treba pomoći osobi u nevolji, pogotovo kada je žrtva slabija (kako to obično i biva). Problem je kod miješanja u tuđe sukobe što možda ne znate sve okolnosti (tko je tu koga prvi napao i zašto), a rizik da ćete i sami nastradati je veliki. Loša je ideja miješati se nepozvan jer nisu rijetki ishodi da se sukobljene strane na kraju udruže protiv vas.
Također, ako dođe i policija, morate znati da ćete snositi posljedice baš kao i "negativci". Policiju ne zanimaju vaše plemenite pobude (i želja za glumljenjem pravednika), pa ćete (i to u najboljem slučaju, ako nije bilo težih posljedica za sudionike) dobiti prijavu za remećenje javnog reda i mira.
Kako bi u našoj lipoj Dalmaciji rekli: "Učini dobro, izidi govno"...
Nikada ne treba prestati ponavljati kako je samoobrana oruđe (ili oružje) koje se upotrebljava tek kada stvarno nema nijedne druge opcije, ali tada se upotrebljava do kraja. Kada se krene, namjera mora biti jasna i oklijevanja ne smije biti.
četvrtak, rujan 17, 2009
Borilačke vještine bi trebale biti puno više od pukih udaraca, kata i borbenih tehnika. Svakako da je primarni cilj takvih vještina da nas nauče borilačkom, fizičkom umijeću - ali smatram da je to tek početnički stupanj (sa kojega se mnogi nikada ne maknu).
Ako, učeći neku vještinu, uspijemo dovoljno sazrijeti (ukrotiti ego), dobijamo šansu za kretanje na put ka kompletnom samorazvoju, postizanju samosvijesti i plemenitosti. Naravno, nisu sve vještine koncipirane na takav način, neke služe samo za "nabijanje" - i to je sasvim u redu, sve dok ne glume ono što nisu.
Mišljenja sam da bi majstori "dubljih vještina" (koji ne žele svoje učenike pretvoriti u životinje) trebali biti dobri i uzorni ljudi, izgrađeni kao kompletne osobe, otvorenog uma i širokih obzora. No, u stvarnosti nije baš uvijek tako - puno je majstora sa izuzetnim tehničkim znanjem za koje se ne može reći da su dobri ljudi.
Možda su sve to samo moje romantizirane zablude, ali smatram da bi osobe koje dođu u posjed opasnih borbenih znanja, ako su normalna ljudska bića, trebale prestati željeti upotrijebiti to znanje i da bi upotrebi sile trebale pribjegavati samo u izuzetno rijetkim prilikama, kao npr. zbog očuvanja života. To je zapravo stara priča - ista se stvar uvijek može upotrijebiti za dobro ili za zlo, ovisno o pojedincu.
Sa druge strane, postoje dobri ljudi i učitelji (prenositelji znanja) koji baš nisu neki majstori, pa je od njih pametno učiti samo ako već imate veliko predznanje i dovoljno ste kritični da možete kvalitetno profiltrirati sve informacije koje od njih dobijate. I dalje tvrdim da se od svakoga može nešto korisno naučiti, samo što i učiti treba znati - naime, nije korisno biti premalo kritičan, ali ni previše.
U svijetu borilačkih vještina stalna su prepucavanja - koja je vještina bolja, koji stil, koji majstor... A sve najčešće bez iskrene samokritičnosti. Ako pretjerano kritiziramo svo tuđe znanje sa kojim se susrećemo (ili druge ljude i sl.), zapravo pokazujemo da sami iznutra nismo sređeni, da smo nesigurni i preplašeni svega "tuđeg".
U takvom stanju uma možemo nepravedno optužiti i odbaciti mnoge sjajne ljude ili znanja, koji bi nam zapravo mogli biti od pomoći. Također, pretjerana kritičnost drugih (mahom onih koji nisu iz našeg "plemena"), u kombinaciji sa premalo vlastitog znanja, može rezultirati da se tokom učenja borilačke vještine damo voditi majstoru koji, mada smo ga odabrali kao "vođu", ipak nije toliko dobar (razvikanost ne podrazumijeva kvalitetu).
Ljudi često sa divljenjem gledaju svoje učitelje, kao da su oni drevni mudraci (one vrste koja postoji samo u pričama i filmovima) bez ijedne mane i koji znaju odgovore na sva borilačka i životna pitanja. Shvatite da nijedan učitelj nema sve odgovore. I oni su samo ljudi koji imaju svoje dobre i loše strane - neki su zavrijedili da učimo od njih, ali neki i nisu. Važno je da znamo prepoznati što nam korisno mogu ponuditi, kao i ono što moramo uzeti sa zadrškom. Smatram da je velika greška gledati svog učitelja kao očinsku figuru bez mane.
A opet, lijepo bi bilo naći učitelja u kojega možemo imati potpuno povjerenje i koji nam ne mora dokazivati da je sve što nas podučava smisleno. Kada imamo učitelja u kojega vjerujemo, možemo se prestati zamarati beskonačnim propitkivanjem. Iako nam možda nije jasno baš sve o čemu nam priča, moramo znati da je on toliko daleko ispred nas da nam, zbog jaza između njegova i našeg znanja (i stanja uma), niti ne može objasniti zašto nas uči neki određeni dio gradiva. Vodeći nas, možda može samo čekati da ga malo sustignemo, pa da nam tada uspije objasniti ono što bi mu prije bilo nemoguće.
Svi mi svoje životne puteve zapravo prolazimo sami. Tuđe znanje neće nam pomoći (pogotovo ne tuđa vještina) ako ga ne uspijemo prilagoditi sebi. Zato se ne bismo trebali opterećivati tuđim dostignućima, jer nikada nećemo moći biti netko drugi. Dobra stvar je u tome što, ovisno o talentu i trudu, imamo šansu biti bolji od svojih uzora. Ali pustimo druge, ionako bi nam stalni cilj trebao biti da danas uspijemo biti bolji od jučerašnjeg nas.
Dobar učitelj zlata vrijedi:
srijeda, rujan 9, 2009
U Borbenom Konceptu (Bo.K.) mi nije toliko važno da polaznike izdrilam u tehnički dobre borce (ni ja ne spadam u tu kategoriju), već težim tome da ih kroz ozbiljan trening upoznam sa opasnostima koje krije fizički sukob. Važno je da se da se pritom upoznaju i sa samim sobom - kako se ponašaju pod stresom, što sve mogu smatrati svojim manama i kako ih mogu prevladati/anulirati, koje su im vrline i kako ih iskoristiti. Krajnji cilj je da polaznik iz stanja potencijalne žrtve postane samosvjesna, smirena, samopouzdana osoba (nikako puna lažnog samopouzdanja).
U borbu ne treba ulaziti bijesan, pun mržnje, panike ili želje za osvetom. Ako vam je um smiren i nezasjenjen, vi tada samo rješavate neželjen problem, tj. prepreku koja je iskrsla na vašem putu - i to činite maksimalno učinkovito. Umjesto da energiju gubite na ometajuće emocije, usmjeravate je na borbu. Do toga stanja se dolazi polako, treniranjem, učenjem i iskustvom.
Kada ste sigurni u ispravnost vlastitih stavova, nemate se čime opterećivati u trenucima kada je važno nesmetano i bez oklijevanja djelovati (radilo se o samoobrani ili nečem drugom). Kada ste na miru sa samim sobom, kada ispravno živite i kada znate da se u nepoželjnoj situaciji niste našli zbog svoje krivnje, nemarnosti ili sličnog - tada nemate razloga imati grižnju savjesti ako nekoga povrijedite. Jer, braneći se (a obrana mora biti žestoka, no i kontrolirana, proporcionalna napadu), nekome možete i ne htijući učiniti nešto jako ružno.
To što ste bili napadnuti ipak ne znači da i vi nećete odgovarati pred zakonom - ali o njemu nemate vremena razmišljati dok se branite. Zakoni su ionako jako suhoparne i ujedno apstraktne tvorevine, koje često izgledaju kao da su ih pisali ljudi koji ne poznaju stvarni život. Ako se nađete brutalno napadnuti, mislim da je bolje riskirati da završite u zatvoru nego u bolnici ili na groblju.
I na kraju opet ponavljam - prije borbenog djelovanja, pozabavite se samoobrambenom preventivom i pobrinite se da učinite baš sve što možete kako se ne biste našli u situaciji gdje se potrebno upustiti u fizički sukob. A ako do njega ipak dođe, budite spremni odgovarati za svoje postupke.
Nakon dugogodišnjeg treniranja i vi možete izgledati ovako smireno:
utorak, kolovoz 18, 2009
Nastojim biti otvoren i iskren sa polaznicima svojih treninga (mada se to nekima ne sviđa), jer smatram da bi nam životi svima bili puno jednostavniji kada bi u njima bilo više istine. Vjerovatno je najteže biti iskren sa samim sobom i nerijetko sebe lažemo, pa temeljeno na tome, nije ni čudo da su nam međuljudski odnosi i komunikacija tako komplicirani i uvijeni. Kako bi samo lijepo bilo da se ljudima uvijek može reći istina u lice, a da se istovremeno ne stekne neprijatelj do groba (sjetan pogled u daljinu)...
Teško je biti iskren, jer istina zna razočarati ljude - npr. mnogim se ne sviđa kada saznaju da sami treninzi nisu dovoljni, već da gradivo treba uvježbavati van njih. Neki samoobranu dođu trenirati puni raznih predrasuda koje ih koče u napretku ("ma zapravo ja to ne mogu"). Mnogi se opterete kojekakvim očekivanjima ( a njih bi bilo najpametnije općenito izbaciti iz života). Često se tu radi o različitim pogledima na poželjnu količinu grubosti tokom treninga...
Neke osobe traže mjesto gdje će trenirajući moći istresti sve svoje frustracije udarajući po drugima (ili bar po vreći). Takvima brzo dosadi moje podučavanje, jer moj Borbeni Koncept (Bo.K.) nije za sirovine (ali ni za šonje).
Drugi pak smatraju da se borilačka vještina može naučiti bez čvrstog kontakta, sile i davanja/primanja udaraca. Neki od njih se groze zadobivanja masnica - pogotovo žene ("kako ću nositi suknju sa flekavim nogama?"). Ne znam žive li ti ljudi u takvim "nježnokontaktnim" zabludama zbog toga jer nikada nisu ništa trenirali, ili je to zbog toga što neki klubovi stvarno pod samoobranu prodaju baletne "samo da ne boli" tehnike.
Ima ljudi koji dođu sa namjerom učenja borilačke vještine ali im smeta znojenje, valjanje po podu i bliski fizički kontakt sa drugim znojnim ljudima. Pošto ne znam samoobranu gdje se stvari rješavaju na daljinu, i ovaj dio potencijalnih polaznika ostaje razočaran.
I tako se, zbog tuđih neispunjenih očekivanja, nekada dogodi da baš i nemam gužvu na treningu. Što mogu, kada ne znam podučavati razmažene ljude.
U Borbenom Konceptu mi je uvijek prioritet na kvaliteti, koja sa kvantitetom rijetko ide pod ruku. Sreća je što sam, učeći borilačke vještine, na vrijeme vidio kako izgleda kada neki klubovi snižavaju kriterije, intenzitet treninga i kvalitetu podučavanja u želji da privuku i zadrže polaznike, pa mogu izbjeći ponavljanje te greške.
Glede samoobrane, tvrdoglavo ne poštujem "prodavanje muda pod bubrege" i izdaju vlastitih principa. Podučavanjem se nisam počeo baviti zbog novca ili uživanja u dirigiranju masi ljudi na svakom treningu - moja želja je podijeliti kvalitetno znanje svima koje zanima ova tema - i to obaviti čistog obraza, jer radi se o jako ozbiljnoj temi.
Znajte, sav taj znoj, napor, bol i sve što vam je nelagodno na treningu, sve su vam to učitelji i pomagači. Oni vam omogućuju da se u nekoj realnoj nasilnoj situaciji ne pokolebate olako, uče vas da se bez paničarenja suočite sa opasnošću i strahom.
Stara japanska kaže: "plači na treningu, smij se u borbi".
Olako odrađeni treninzi vas uljuljkuju u laž i krivu percepciju borilačkih vještina i nasilja. Ako trenirate tako da cijelo vrijeme morate paziti što i kako radite (ili je bol "nagrada"), ako ste cijelo vrijeme izloženi raznim čimbenicima koji vam pomiču, šire granice i kojima se ne bi lako izložili van treninga - samo tada se radi o stvarno korisnom treningu samoobrane.
... kao što je ovaj:
srijeda, srpanj 29, 2009
U borilačkim krugovima, kod pobornika tradicionalizma, znam čuti kritike na račun samoobrambenih vještina novijeg datuma - zamjeraju im kako u sebi nemaju dubinu i filozofiju kao stoljećima stare vještine. To je potpuno točno, jer moderne samoobrambene vještine i nisu stvarane kako bi nekome služile za samorazvoj (kompletne) osobe, kao što to u današnjem obliku rade tradicionalne vještine.
Samoobrane su najčešće stvarane kao pomagala koja bi mogla spasiti život ljudima (npr. djelatnim policajcima ili vojnicima) koji nemaju vremena ili mogućnosti, a često niti volje, godinama marljivo i redovito trenirati te strpljivo čekati rezultate svojih treninga.
Kritika koja mi je baš zapela za uho jest kako su ti samoobrambeni miksevi (pa tako i moj) "zle vještine" - jer nisu duboke i služe samo za nasilje, ubijanje i sl. Palo mi je na pamet kako se i uz pomoć "dubokih" vještina stoljećima ubijalo, no to je neka druga tema.
Shvatio sam da je Borbeni Koncept (Bo.K.) u istom košu sa gomilom drugih vještina koje zapravo ni sam previše ne cijenim. Razlog moje odbojnosti je količina nasilja koju mnoge vještine podučavaju - i to podučavaju široke mase, često i vrlo mlade, psihički neizgrađene ljude.
Problema ne bi bilo kada bi te moderne vještine ujedno polaznike učile, te ponavljale iznova i iznova, koliko je pravo nasilje odvratno, koliko ga treba izbjegavati i koliko je pogrešno pribjegavati mu i željeti ga. Previše sam puta na raznim treninzima čuo izjave poput: "e ovo je super tehnika, jedva čekam da je isprobam na nekome" ili "samo čekam da me netko napadne" i slične nezrele i primitivne gluposti (koje nisu dolazile samo od balavih polaznika, nego čak i od instruktora).
Shvatio sam koliko je neodgovorno od nekih učitelja, ali i opasno, kada svoje učenike potiču na agresivnost, a sve bez oplemenjivanja te vještine dubljom filozofijom koja potiče na tolerantnost, odgovornost i zrelo ponašanje. Pretjeranom filozofiranju ni sam nisam sklon, ali smatram obaveznim upozoravati učenike da se ponašaju humano dok god je moguće, te da tek u krajnjem slučaju pribjegnu razbijanju (po mogućnosti humanom :). Psihološki pristup je izuzetno važan aspekt i trebao bi biti dijelom svakog treninga.
Također, ako se razvijate borbeno, a propuštate istovremeno na neki način raditi i na svojoj duhovnosti (oplemenjivanju svoje nutrine), samo od sebe stvarate nasilnika. Možda kontroliranijeg i nešto blažeg od nekakvog uličnog razbijača i krimosa, ali svejedno nasilnika. A poznato je da svakog nasilnika zapravo vodi strah.
Biti plitak i ostati samo na površini, a baviti se vještinama kojima možete nekoga ozlijediti ili ubiti, krajnje je neodgovorno. U puno stvari kojima se bavimo, a u borilačkim vještinama obavezno, trebali bi potražiti dublji smisao - i to potražiti sami i aktivno, a ne samo pasivno čekati, pa ako se dogodi kakvo prosvjetljenje.
Sa druge strane, vjerovatno je previše očekivati od vještina koje su stvarali vojnici za vojnike (za koje znamo što im je posao) da se unutar svojeg programa bave mirom i tolerantnim suživotom, da gube vrijeme na takve razblažene pristupe.
Borbeni Koncept stvaram za civile, "obične" i pretežno neagresivne ljude koji trebaju naučiti kontrolirati svoj strah i bijes, ali i kanalizirati agresiju, uključiti je i isključiti, usmjeriti je u određenom pravcu.
Na kraju mi ipak izgleda kako ne postoje dobre ili zle vještine, već samo dobri ili zli ljudi. Vještina je samo vještina - kao bilo koje znanje ili predmet, radilo se o oružju ili ne, ona se može iskoristiti za dobro ili zlo. A može se iskoristiti i za nešto što joj nije primarna funkcija, kao što čekićem možete zabiti čavao, razbiti nekome glavu ili otvoriti bocu pive.
Čovjek može počiniti zlo djelo trenirao neku vještinu ili ne, posegao za oružjem, za bilo kakvim predmetom ili bio goloruk. Ako je odlučio izvršiti zločin, on će ga izvršiti. Nakon svega možemo kriviti samo njega.
Dobro i zlo - svi mi imamo oboje u sebi i samo o nama ovisi što ćemo odabrati da nas vodi kroz život.